la vida termina

Budi dio svega
a nek nista ne bude dio tebe
sastavi se sama od sebe
od svega sto si vidjela i probala
Budi sa svima ali nek niko nije tvoj
i ti ne budi nicija
lebdi, jer to mozes
oni to nisu radili
jer nisu znali da mogu

Da li lazne ljubavi manje vrijede?
Zar nisam osjecala leptirice i drhtaj u grudima prije svakog naseg susreta?
Zar te nisam na trenutke vidjela kao kroz neki Instagramski filter,
savrsenog, intenzivnog i viseg nego sto jesi?
Zar nisam razmisljala o tebi danima, vodila razgovore sa tobom dok sam setala sama oko kvarta,
ni ne primjecujuci lisce sto susti, sunce sto zalazi ili vjetar sto mi se uvlaci pod kapuljacu?
Sve te price, sva ta opsesija, da li sam stvarno to sve umislila?
Osjecam se postidjena i puna sam sazaljenja prema tebi
Ja sam te uvukla u ovu bujicu koja je sluzila samo mome egu
Mozda te jesam voljela, mozda sam voljela sto ti se svidjam
mozda sam te voljela kao druga, ili sam samo vidjela vrata u neki drugi, meni dotada nedostupan svijet.
Tvoje sale, tvoje misli, nacin na koji me gledas
A sada nista, sve te sale mi se cine pateticne, rijeci suvise promisljene
a mislim da sam i ja tebi u stvari samo bila neka egzotika, vrata u neki tebi nedostupan svijet.
Zasto sam to romantizirala?
Sad si povrijedjen, vjerovatno, osjetis da sam se predomislila, probudila, sta god
Bio si mi tako sitan ono vece, tako opsjednut sobom i tako ljut na svijet
Mozda sam ja promijenila oblik mojih emocija, i ti se vise ne uklapas u moje potrebe,
da li sam bila nesretna kad sam te upoznala?
Da li si ti bio nesretan? Ili si to sada...
Ne znam sta nam je ovo trebalo,
ponekad mislim da su sve ljubavi izmisljene
ili da nijedna nije, da mozda nemaju veze sa stvarnosti ali da su ipak uvjek prave
da ih stvaramo i gasimo po potrebi, da bi prezivjeli suvu stvarnost i dosadu
Mozda je uvjek ono nesto fizicko presudno
i sad ne pricam o estetici nego o osjecaju kad koža dodirne kožu
to nikad nismo imali.

Nemam vise rjeci, jer su mi rjeci izgubile samopouzdanje. Sudarile su se sa nekim drugim rjecima, nekih drugih jezika na koje ja nemam isto pravo, i usitnile su se, pocele se preispitivati, izgubile pocetak i kraj.
Bez jezika.
Ponekad kad sunce zalazi nad gradom prekrivenim snjegom, stvori se neka roza svjetlost i na trenutak ti se cini da si na drugoj planeti. Tako je on napisao. Ja sam izgubila svoje opise. Svoje rjeci.
Sjetih se hrama od lisca samo par koraka od moje kuce, sto pet koraka tacnije receno, nasla sam ga nedavno ponovo. Ali nisam vidjela hram, vidjela sam drvece i stjene. Izgubila sam vid djeteta.
Neko rece da je sve stvar odluke. Vjerovati u boga je odluka, ne ubjedjenje. Vjerovati u sebe je odluka. Vjerovati u magiju je odluka. Ja bi radije da zivim u svjetu magije, nego u praznoci dana bez rozog sjaja i bez sustavih hramova, samo par koraka, ili sto pet, od moje kuce. Bez vjere.
Danas je pao snijeg, ponovo, i neocekivano, Svi smo vec spremni na proljece. U zimskom vakumu je lako izgubiti zelju za avanturama, sve je tesko, usporeno, kao hodati kroz bazen sto mirise na hlor.
Umisljenje ljubavi, izmisljene misije, zamisljeni zivoti. A sadasnjica tu je, ne trazi od tebe nista a moze da ti da sve. Samo kad se odljepis od televizora, rijesis se strahova ljenih i izgovora palih heroja. Pisi, disi i plesi.

Ponekad sjedis preko puta nekog, o kome znas tajne ispricane u najintimnijim trenutcima djeljenog pijanstva, u kasne sate kad oboje ste vec zaboravili napominjati se da je vrjeme da se ide kuci, jer sutra se radi, srece ponovo opkoljeni zidovima formalnih boja, kako kad sutra ne postoji... Ponekad se nadjes pred tom istom osobom, mnogo mjeseci kasnije, mjeseci punih neizgovorenih uvrjeda, neispunjenih ocekivanja, izmisljenih dialoga u samoci. Nadjes se tu i ne gledas tu osobu u oci jer cak i to je previse blizu, jer cak i to moze da te vrati nazad u trenutke neprozivljene srece i trenutke sazvakane ogorcenosti. Sa vama su drugi ljudi, jednostavniji. Oni ne znaju. Oni zive u svjetu izgovorenih rjeci. Ono sto nije receno, ono nasluceno ne vazi. Nadjes se tako preko puta nekoga s kime si vise nego stranac, nesto izmedju neprijatelja i ljubavnika, nekoga koga trebas pobjediti, smrviti, ponistiti, umanjiti. Ostavis ga ranije nego sto bi inace, da sebi potvrdis da ti to sve nista ne znaci. Sledeci dan ti padaju na pamet price koje mu zelis ispricati, sale koje samo on razumije.

I tako ce zavrsiti jos jedna prica. Pocela kao igra, ravnodusno sam se upustila u nju, ti si bio malo uporniji nego neki. Malo zabavniji nego vecina. Mozda je najbolje bilo to sto sam ja tebi bila zanimljiva, na neki nov nacin, pa sam sebi bila zanimljiva na neki nov nacin. Pocelo je kao izazov, na paksicu bicikla tvog dede, visokog cela i mrkog pogleda. Rekao si da imas njegovo lice ali tatino tjelo, zdepasto, siroka ramena i kratke noge. Gledala sam te i mislila kako me nikako ne mogao privuci, fizicki. I to je neka sigurnost, nije bilo rizika u toj igri. Tvoje je da pokusas, zar ne? Ljetos na travi, rucak, zezanje, pivo poslije posla. Zvao si me vise puta, ja prvo nisam htjela, pa poslije nisam mogla propustiti ni jedan jedini put. Uvjek si se nasao kraj mene, koliko god da nas je bilo. Ponekad si mi strasno isao na nerve, ta surova potreba da se takmicis sa svima, da budes bolji jer znam da mislis da si najbolji. Mozda sam bas zato htjela da te pobjedim. Onda se sjetim one kave sto je trajala pet sati. O cemu smo uopste pricali tako dugo? O familijama, o putovanjima, kako smo dobili koje oziljke, o Bosni, o Svedskoj, o komunizmu, o Norrköpingu, o spanskom jeziku, o pravdi... Nikako o vezama, i pogotovo ne o mojoj vezi. Prestala sam pominjati njega, jer onda bi magija nestala. Kad smo se rastali to vece, padala je kisa, imao si plavu jaknu sa kapuljacom, iste nianse ko tvoje oci. Nikad mi nisu nesto bile plave oci, prije. Uvjek si ti uzimao inicijativu za sastanke, nikad nisi presao granicu, uvjek si mi posvetio posebnu paznju. I to mi je mozda bilo dovoljno. Pamtim i ono vece u pubu kad smo sjedili isto satima, pricali, polio si me pivom slucajno. Opet ne mogu da se sjetim ni jedne teme. Ne znam sta je to bilo. Imam osjecaj da smo u razgovorima uvjek ubjedjivali jedno drugo u neke svoje stavove, nikad se nismo slozili. Bile su mi simpaticne tvoje analize mene, neka zapazanja mog ponasanja, mojih reakcija. Ne znam kad se to sve promijenilo. Prije tvog rodjendana svakako, jer vece prije kad smo svi bili na pivu, ti si se udaljio. I onda je naletio E, kao spas, otvorio se, rastuzio me iz nekih drugih razloga. Na rodjendanu si bio tu, ali nesto je bilo drugacije. Mozda nevezano za mene. Ne znam. Nisi odgovorio na moju poruku. Osjetila sam, osjecam vec sedmicama to nesto. I danas sjedim u uredu, skoro ponoc. Mogla sam pozvati taksi kuci, ali pomislih da cu te mozda srestni na stanici. Koja glupost, ne zivis uopste tu. Sretoh tvog druga. Kaze da ste bili vani svi juce, sva raja, nisi me zvao. Namjerno me nisi zvao. Knedla u grlu. I to ce biti to. Sad necemo biti ni prijatelji. Nije prvi put i moja je greska, igrala sam se, igra sebicnog djeteta. Mislila sam: Svaki osjecaj sto te pokrene, trebas pratiti, je zivot je kratak za sitne morale. Necu se radi toga kajati.

Sometimes I want to be more than I am
and it pains me that I am not
sometimes I want to be less
and it pains me that I make other feel like they need to be more
it is in this labyrinth of this ridiculous existence
when I can't see where my steps stop being mine
when my laugh is hunger and my passion is hunger
and my ankles are hunger and my eyes are hunger
and everything is actually just emptiness
that I find some dark where I can search for the tears
and wait, it is actually more waiting than crying
for the darkness to be enough, for the emptiness to be enough
for the belly waiting for a baby to be enough
for the grey hairs and missed love stories to be enough
to be absolved from my self and the wanting
not in any Buddhist bullshit way, just as an escape
it is all an escape...

Spiders

I feel like I ate a spider
I know I didn't
but still I feel its disgusting, threadlike legs scratching my throat
trying to get out
I kicked one out of the bathroom
I kicked one out of the bedroom
they got in somehow, they got in through windows and cracks in the walls
I used a paper and I kicked them out
one through the balcony
one through the front door
I threw out the papers too
It said “American dream” on the front page...

Sreca me cini pasivnom. Gubim zelju za avanturama. Cak gubim kreativnost. Postoji li uopste stvaranje bez patnje? Nadam se da nikad necu morati da biram izmedju srece i avanture, ljubavi i strasti... Mozda sam zato sentimentalna, nosalgicna. Crpim to jezero boli u sebi, posjecujem ga cesto, cuvam ga i hranim cudoviste sto se u njemu skriva. Potrebno mi je da naostrim ovaj bolno bezbolni svjet, u kojem me rjetko sta stvarno pogodi. Bjezim iz tog svjeta ali vracam se njemu, volim da se ljuljam tamo vamo, da imam tajni izlaz iz svake stvarnosti, iz svakog labirinta tudjih svjesti koje me na trenutak zaokupe. Sanjam o miru, nasla sam ga tu negdje u sebi. Ali ubija me polako ova sreca, gusi me, cini me pasivnom, u njoj sam izgubila sve rjeci... Cudi me najvise to, koliko joj se lako predajem, kao da sam je cekala. U njoj ja sam kao povodljivo djete, ona me uzme za ruku i ja radim sto ona hoce. Ponekad malo zanovjetam, ponekad se mrstim i bunim i nestrpljivo udaram nogom o pod. Ali to prodje i opet sam tu u njenom narucju. Sjecam se da sam nekad htjela nesto drugo ali nemam snage da joj se oduprem...

Opet sam rascupana, zarasla. Kosa mi je duga, neposlusna, ponovo. Kako prihvatiti odrastanje kad mi se tok zivota poremetio, malo silom prilika malo jer mi se tako svidja. Sarajevo me razveselilo, kupila sam kifle i zelenu haljinu. Trenutak kad ulazim u prodavnicu i nalazim bas to sto nisam znala da mi treba. Neprocjenjivo. I shoping moze biti meditacija. Ovde negdje, izmedju proslosti i buducnosti, ja se smirim. Ovde nisam nista. Ovde sam sada. Nos mi se zacrvenio na suncu. Slusam sebe i golubove kraj Sebilja. Neke vjestacke pripadnosti mi zagolicaju mastu na trenutak, ali nikad nisam znala lagati sebi. Pripadnost ogranicava, pripadnost definise, pripadnost je zamka. Uljulja te u laznu sigurnost a onda pocne da te ucjenjuje. Balkanska drama u reprizi. Zemlja u obliku srca. Malo deformisana. Nadam se da ce pamet pobjediti seljacku povodljivost. Ja vjerujem u mlade i u ljude koji namjerno ostaju djetinjasto naivni. Ja volim kifle, ne prostor izmedju linija na karti, pa makar i bio u obliku srca.

Ti odlazis od mene
nasmijana, zavodljiva, puna sebe
puna sebe do bola
a ja skrivam pogled i bjezim od njihovih ruku
jer sam ja tek iza tebe, ne blistam kao ti.
Ti me ponekad zadirkujes
dajes mi da mislim, da sve je kao prije
ali nesto se u meni, na meni promijenilo
ja te tek mogu gledati iz daljine
ponosna jer te znam.
Dugo cu te zaliti
dugo ces biti moja velika tuga
sjena u svakodnevnim susretima
poneko iz proslosti ce te potraziti u meni
ja cu se smjesiti i praviti se da mi nije stalo
ali kako se oprostiti od nekog tako sjajnog.
Ti ces uvjek zivjeti, negdje drugo
bit ces u blizini, u osmjesima stranaca
u dodirima njegovim
ti ces biti tu, sve dok ne prestanem da te trazim
sve dok ne izgubim i tu bitku
i postanem neko drugi
Ti odlazis od mene jer ti si vjecna
a ja obicni smrtnik sto se grijao tvojom vatrom.